Naslovna Kultura Književna imitacija života

Književna imitacija života

350
0

Karl Ove Knausgaard, ‘Moja borba (prva knjiga)’: Karl Ove Knausgaard ne piše o nekom zabavnom životu već o goloj egzistencijalnoj muci

Ispisati čitav jedan život na nekih 3600 stranica, u punih šest tomova, kao što je to učinio norveški pisac Karl Ove Knausgaard (1968.) u svojoj sada već slavnoj ‘Mojoj borbi’, samo na prvi pogled može izgledati kao ispad narcisoidnosti. Jer koliko se god narcisoidnost i autobiografija, pogotovo memoaristika, međusobno hrane i uvjetuju, u ‘Mojoj borbi’ ova antipatična ljudska osobina ima sporednu ulogu. Knausgaardova potreba da piše o vlastitom životu nije stvar životne ležernosti i reklame već očito egzistencijalne prinude; sam Knausgaard veli da je ‘Moja borba’ njegov literarni suicid i to je moguća istina: djelo koje mu je donijelo sada već svjetsku slavu – samo u Norveškoj je prodano više od 600.000 primjeraka – vjerojatno će ga i pokopati kao pisca.

Karl Ove Knausgaard ne piše dakle o nekom nasmiješenom zabavnom životu već o goloj egzistencijalnoj muci: fascinantna je beskompromisnost kojom je opisao svoj život i život svoje porodice, posebno u Norveškoj gdje se drži pravom blasfemijom pisati tako otvoreno i nemilosrdno o bližnjima, no Knausgaard nije osvetoljubivi provokator – on je smjelo iskoračio pokušavajući shvatiti temelje današnje ljudske tragike. I on, kao i recimoDanilo Kiš, želi pisati istinitu književnost, jer samo tako može shvati i opisati što uništava ljudske živote. Sada je već jasno koliko je ironično što su na prvoj razini ‘Moja borba’ memoari.

Knausgaard piše u prvom licu, no glavni junak prvog toma je otac – Everyman ili svatković – koji vjerojatno ne može imati tipičniju sudbinu: on je alkoholičar koji se, nakon što napusti obitelj, naprosto opija do smrti, i tu kao da Knausgaard želi okrenuti onu slavnu Tolstojevu rečenicu ‘sve obitelji danas su suštinski nesretne na isti način’. Da bi ispisao novi važan tekst na ovu temu, Knausgaard je morao iznova promisliti problem koji svaku književnu generaciju muči na svoj način: odnos literature i stvarnosti. ‘Moju borbu’ pisac je zamislio kao totalni projekt, zapravo književni eksperiment u kojem književna forma pokušava oponašati život. Da bi to ostvario, Knausgaard je najprije ‘posudio’ najširi postojeći formalni raster – onaj memoarski – koji je onda ‘punio’ fikcionalnim, odnosno romanesknim elementima bildungsromana, dokumentarnog romana, lirskim pasažima, meditacijama o životu, umjetnosti.

Prvog saveznika u tom naumu Knausgaard je pronašao u Proustu. ‘Moja borba’ je po svojoj ambiciji, ali i poetički, očito prustovski projekt, no premda je Proustov utjecaj tako očit, pogotovo u lirskim dijelovima, ‘Moja borba’ je u svojoj srži projekt osamdesetih: ponajviše po opsesiji da se zabilježi svaki, baš svaki trenutak, svaki doživljaj, svaka emocija, što je bila u to vrijemeHandkeova opsesija. Oponašati Prousta ili Handkea na 3600 stranica bilo bi stvarno glupo, a i ‘Moja borba’ po formatu više podsjeća na TVreality. Koliko je god Knausgaardu uvijek na pameti literatura – temeljito je pročitao svašta, uključujući Rilkea i Huysmansa – i koliko god bio književni purist, on ne miješa stilove, pogotovo ne literarni i publicistički, Knausgaard najveći pomak radi u ‘dokumentarnim’ dijelovima u kojima se ne događa ništa, a likovi izgovaraju sasvim obične, banalne, ali važne rečenice.

Već u prvom tomu ‘Moja borba’ zaista uspijeva postići specifičnu viziju književne imitacije života: zanimljiv je i kad je monoton i zamoran, a pamtit ćemo ga, kao i život sam, po rijetkim i posve iznenadnim trenucima epifanije.

 

Izvor: portalnovosti.com

POSTAVI ODGOVOR